„Burnout“ ili izgaranje

Ako ste u produženom stanju stresa a svaki dan je „loš dan” kojeg većinu utrošite na zadatke koji se čine dosadni ili iznimno nebitni, ako je briga o poslu ili kućnom životu postala gubljenje energije i imate utisak kao da ono što radite nije cijenjeno i ništa ne mijenja, dok sebe doživljavate kao bespomoćnu, razočaranu i stalno iscrpenu osobu možda ste na putu ka stanju koje se naziva „burnout” ili izgaranje.

Šta je „burnout” ili izgaranje?

Burnout je stanje emocionalne, mentalne i fizičke iscrpenosti pretežno uzrokovane pretjeranim i dugotrajnim stresom. Kod ovakvog stanja je smanjena produktivnost bez obzira na povećan trud, motivacija zbog koje je započeta određena aktivnost je zagubljena, a osoba postaje beznadna, cinična i ogorčena dok sebe smatra nesposobnom udovoljiti zahtjevima okoline i razvija doživljaj beskorisnosti.

Učinak izgaranja je negativan na porodicu, posao i društveni život kao i na tjelesno zdravlje osobe čineći je osjetljivijom na bolesti koje nastaju kod oslabljene imune odbrane organizma (npr. prehlada i grip, koronarne bolesti). 

Termin „burnout” u psihologiju uveo je H. Frojdenberger vjerovatno na temelju romana „Burnout Case”, Grejama Grina iz 1960. Godine.

Psiholozi K. Maslah i S. Džekson uspostavili su konstrukt „burnout” sedamdesetih godina i razvili skalu koja mjeri uticaj emocionalne iscrpljenosti i smanjenog osjećaja ličnog postignuća. MBI (Maslach „Burnout” Inventory) koristi trodimenzionalni opis iscrpljenosti, cinizma i nedjelotvornosti. Taj instrument je uobičajen alat za mjerenje „burnouta” pri istraživanju tog stanja.

Maslach i Lejter su kao suprotno od „burnouta”, okarakterisanog iscrpljenošću, cinizmom i nedjelotvornošću, postavili entuzijazam, koji karakteriše energija, uključenost i efikasnost.

Razlika između stresa i izgaranja

Izgaranje je, između ostalog, rezultat produženog stresa, ali mnogo stresa ne izaziva uvijek izgaranje. 

Stres prati stresore - zadatke i „pritiske” koji fizički i psihički traže mnogo od osobe, ali neko izložen stresorima i dalje se može osjećati dovoljno dobro ako ima dojam da su okolnosti „pod kontrolom” ili barem sagledive. S druge strane, kod „burnouta” osoba se doživljava praznom i mentalno iscrpenom, lišenom motivacije i nebitnom, a nadu u pozitivne promjene ne vidi. 

Osoba je obično svjesna kada je u snažnom stresu, a veoma je moguće da ne prepoznaje „burnout” . Koliko je neko blizu stanju izgaranja može se odrediti kroz različite testove koje stručne osobe mogu načiniti sa zainteresovanim pojedincem ili na zahtjev poslodavaca.

Neko u stresu sebe i odviše investira u ono čime se bavi, osjećanja su burna, prisutna je hiperaktivnost, nedostaje energija da se stigne sve što se započne, česta je anksioznost, tijelo pati i može da se razvije neka bolest čak i sa iznenednim smrtnim ishodom (npr. porast hormona stresa, problemi s cirkulacijom, koronarna bolest srca, moždani udar).

Osoba u „burnout-u“ nije više zainteresovana, otupljenih je osjećanja, bez motivacije, ideala i nade, doživljava se bespomoćnom, česti su povlačenje i depresivnost, emocionalno propadanje, a može se razviti i slijed u kojem osoba smatra da je život besmislen i nije vrijedan življenja pa razmišlja o, pokuša, ili počini samoubistvo.

Uzroci izgaranja

Svako ko sebe doživljava prezaposlenim i podcijenjenim rizikuje izgaranje bilo da je pitanju prezaposleni radnik koji godinama nije imao godišnjeg odmora ili požrtvovana mama koja njeguje djecu, obavlja kućne poslove i pomaže ostarjelim roditeljima. Međutim, izgaranje nije uzrokovano samo stresom i pretjeranim preuzimanjem odgovornosti, nego tome takođe doprinose druge osobine ličnosti, životni stil i pogledi na svijet.

Uzroci koji su povezani s poslom su pomenuti doživljaj da osoba ima malo ili nimalo kontrole nad svojim poslom, nedostatak priznanja ili nagrade, nejasna ili prezahtjevna očekivanja na poslu i od posla, jednoličnost posla i rad pod pritiskom kao i slabo organizovano ili „haotično” okruženje.

Uzroci izgaranja povezani sa životnim stilom su manjak izdvojenog vremena za druženje ili opuštanje, nedovoljno spavanja, nedostatak bliskih i podržavajućih odnosa, preuzimanje previše odgovornosti bez traženja ali i bez prihvatanja pomoći od drugih.

Dok u osobine ličnosti koje mogu doprinijeti izgaranju spadaju previsoka lična očekivanja, pesimističan pogled na sebe i svijet, perfekcionističke tendencije pri kojima „uvijek može bolje” te potreba za kontrolom i nesklonost delegiranju drugima.

Faze procesa izgaranja

Proces nastajanja burnouta može se podijeliti u 12 faza koje koje nisu nužno sve prisutne i ne slijede uvijek istim redoslijedom

1. Unutrašnja prisila koja nastaje na temelju pretjerane želje da se osoba dokaže na radnom mjestu pri početku neke aktivnosti se pretvori u beskompromisnost i doživljaj moranja.
2. Naporan rad kako bi ispunila očekivanja i osoba se dokazala pred drugima i pokušala da se uklopi u organizaciju koja joj ne odgovara. Imajući istovremeno visoka lična očekivanja, osoba prima sve više posla i opsjeda se idejom da radi sve sama i tako pokaže da je nezamjenjiva.
3. Zanemarivanje potreba zbog požrtvovanosti na poslu koja uzrokuje da se nema dovoljno vremena i volje za bilo što drugo. Prijatelji, porodica, hrana i spavanje postaju nevažni ili nepotrebni jer odvajaju osobu od posla a osoba ima smanjenje zadovoljstva ali istovremeno nema doživljaj postignuća.
4. Negiranje stvarnih uzroka poteškoća osoba započinje kad je djelimično svjesna da nešto nije u redu ali još ne vidi izvor problema. Počinje unutrašnja kriza i prijetnja po zdravlje, javljaju se prve tjelesne zdravstvene poteškoće: iscrpenost i umor u većini vremena, česte glavobolje ili bolovi u mišićima, sniženi imunitet, boležljivost, promjena apetita ili poteškoće spavanja za koje se medicinskim pregledima obično ne pronalazi jasan razlog.
5. Preoblikovanje ličnih vrijednosti nastupa jer radom se sve više troši preostala energija, i ne ostaje skoro ništa za prijatelje i hobije. Novi sistem vrijednosti je njihov posao i osoba počinje biti emocionalno tupa. U ovoj fazi ljudi se sklanjaju od drugih, izbjegavaju sukobe i polako padaju u stanje poricanja prema svojim osnovnim fizičkim potrebama a sebe uvjeravaju da je tako sada ispravno.
6. Poricanje rastućeg problema je faza tokom koje osoba postaje netolerantna, izbjegava društvene kontakte a ako ih ima to je za nju nepodnošljivo. Drugi ljudi primijete sve više agresije i sarkazma. Nije neobično da oni za svoje sve veće probleme okrivljavaju rokove koji su pred njima i uopšteno posao koji moraju obaviti, umjesto načina na koji su se sami promijenili.
7. Povlačenje iz minimalnih društvenih kontakta se uskoro pretvara u izolaciju, doživljaj da su sami na svijetu i zid prema drugima. Alkohol ili droga se počinju koristiti za „rasterećenje” jer opsesivni rad po P.S.-u postaje pretežak. U ovoj fazi osobe često već vjeruju da su bez nade i smjera, bespomoćne, zarobljene i poražene.
8. Promjene u ponašanju postaju očigledne pa saradnici, porodica, prijatelji i drugi ljudi iz neposrednog okruženja primjećuju da se nešto značajno događa. Osoba izbjegava posao ili kasno dolazi i rani odlazi, odgađa završetak obaveza koje je preuzela.
9. Depersonalizacija (gubitak kontakta sa sobom) predstavlja gubitak sposobnosti da sebe a i druge vide kao vrijedne. Osoba potpuno gubi trag svojih ličnih potreba uz gubitak motivacije, rezignaciju i ciničnost prema sebi. Njihov pogled na život sužava se u automatizam u kojem ne prepoznaju svrhu i zadovoljstvo.
10. Unutrašnja praznina postaje prevladavajući doživljaj a da bi to nadvladala, osoba možda potraži aktivnosti poput prejedanja, kompulsivnog seksa, ekstremnog sporta ili ranije pomenutih psihoaktivnih supstanci sa čijim korištenjem ponavljano pretjeruje.
11. Depresivnost može biti faza „burnout” sindroma. Pojavljuju se simptomi tipični za depresiju, i u tom slučaju, osoba se zadržava u iscrpenosti, beznadnosti, ravnodušju i vjeruje da u budućnosti nema ništa, nema smisla živjeti.
12. „Burnout sindrom” u punom značenju je kada osoba ima doživljaj fizičkog i emotivnog urušavanja i potrebno je u takvoj situaciji odmah potražiti pomoć ljekara. U ekstremnim slučajevima mogu se intenzivirati suicidalne ideje, pri čemu se smrt smatra izlazom iz njihove situacije. Iako je obično ova krajnost prisutna samo kod onih koji su duboko depresivni, i vrlo malo osoba će zapravo počiniti samoubistvo, važno je imati na umu da je jedan od mogućih epiloga i taj.

Burnout nije odvojeno prepoznat kao poremećaj u DSM (američka klasifikacija oboljenja) nego je svrstan u grupu sa ostalim poteškoćama koje su povezane sa stresom, ali jeste u ICD (MKB - međunarodna klasifikacija bolesti) gdje je označen kao „stanje vitalne iscrpljenosti” (Z73.0) pod „Problemi vezani uz poteškoće u upravljanju životom” (Z73), ali se takodje ne imenuje jasno kao poremećaj.

Strategije organizacija

Iako se pojedinci mogu nositi sa simptomima burnouta, jedini način da se potpuno spriječi jest kombinacija organizacionih promjena i ličnog razvoja i obrazovanja pojedinca. Koristilo bi da se organizacije bave tim pitanjima kroz vlastiti razvoj upravljanja ili angažuju vanjske savjetnike kako bi im pomogli u uspostavljanju novih praksi koje podržavaju zdraviji radni vijek. Istraživači u ovom polju su zaključili da do izgaranja dolazi kada postoji raskorak između organizacije i pojedinca u nekom od područja bitnih tokom radnog vijeka: radno opterećenje, nivo kontrole, nagrađivanje, kvalitet zajednice te doživljaji pravednosti i vrijednosti.

Rješavanje neusklađenosti nužno uključuje integrisano djelovanje organizacije i pojedinca jer za bolji odgovor na radne zadatke podrazumijeva se da su osigurani adekvatni resursi za ispunjavanje zahtjeva, kao i ravnoteža između rada i života koja podstiče zaposlene da revitalizuju svoju energiju. Bolja povezanost s vrijednostima organizacije zaposlenima daje doživljaj pripadnosti, a bolja veza sa zajednicom znači podržavanje sistema upravljanja i odnosa s kolegama, a ne neslaganje.

Bitan aspekt u rješavanju tih neusklađenosti usmjeren je posebno na područje pravednosti npr. ako bi se zaposleni mjesečno sastajali da bi raspravljali i pokušali riješiti uočene nejednakosti u svom poslu, tako bi se mogli umanjiti sukobi i svadljivost. Moguće je i privremeno ili stalno skraćenje radnog vremena (kojim bi se postepeno obnavljala sposobnost pojedinca) ali i niz drugih načina na koje pojedinci i organizacije mogu biti prevenirajući ili umanjiti postojeći „burnout“.

Ukoliko organizacija usvoji stav da mjere za umanjenje pojave izgaranja nisu korisne samo iz perspektive zaposlenika, već i iz perspektive organizacije svakako bi se ovim aspektima poslovnog upravljanja moglo značajno više baviti i/ili potražiti neki od specijalizovanih programa ili profesionalaca na tom području.

Koraci koje osoba može preduzeti

Prijateljski razgovor licem u lice jedan je od najbržih načina za smirivanje nervnog sistema i ublažavanje stresa. Kontakt s pažljivim slušaocem koji ne iznosi olako procjene je prirodni protivotrov za stres. Vrijedi pokušati obratiti se najbližima a većini prijatelja i voljenih će prijati što im osoba vjeruje dovoljno da bi sa njima podijelila tegobu. Dobro je razgovarati i šire provodeći ugodno vrijeme s bliskim ljudima. Ponekad je korisno potražiti i nove prijatelje, nikad nije kasno za širenje socijalne mreže. Ako nekog poslovnog kolegu pojedinac smatra „negativnom“ ili mrzovoljnom osobom, može biti od koristi da pokuša ograničiti količinu zajedničkog vremena .

Povezivanje s grupom ili ciljevima unutar zajednice, pridruživanje psihoterapijskoj, socijalnoj ili grupi za podršku može pružiti mjesto za razgovor. Ako djelatnost ima profesionalno udruženje, moguće je da postoje sastanci s drugima koji se nose s sličnim zahtjevima i poteškoćama. Dopuštanje sebi da se uspostavi odnos uživo s ljudima koji rade u istom preduzeću, zajednički odlazak na društveni događaj nakon posla umjesto gledanja u „pametni” telefon, mogu pomoći u prevenciji burnouta

Korisno je prisjetiti se vrijednosti koje su povezane sa radom. Promjena stava prema poslu može pomoći da se vrati osjećaj svrhe i kontrole. Postavljanje granica, bez samoforsiranja, unaprijed određena dnevna pauza od ekrana (isključen telefon, ugašen računar, „smartvoč” skinut sa ruke, provjera e-pošta ostavljena za kasnije) je bitan korak takođe. Znati na vrijeme reći „ne” na zahtjeve koji Vam se ne dopadaju omogućiće da kažete „da” na obaveze koje želite preuzeti. 

Ako je „burnout” izvjestan, dobar izbor je odlazak na godišnji odmor, bolovanje, privremeno odsustvo ili bilo šta drugo da biste se uklonili iz situacije. Uvijek je dobrodošlo odvajanje vremena za tehnike  poput joge, meditacije ili dubokog disanja, kao i masažu, kojima se aktivira reakcija opuštanja tijela, pune se baterije i organizam se oporavlja.

Njegovanje kreativne strane ličnosti je bitan preventivni korak. Isprobati nešto novo, započeti zabavan projekt, nastaviti s nekad omiljenim hobijem poput kreativnog pisanja, slikanja ili obučiti se za pojedine vještine koje nisu povezane sa poslom može redukovati fiziološki i psihološki stres.

Bez obzira na to da li je posao prezahtjevan ili monoton i neispunjen, najefikasniji način borbe protiv „burnout-a” je napustiti ga i umjesto toga pronaći dopadljiviji posao. Naravno, za mnoge je promjena karijere daleko od praktičnog rješenja, jer su zahvalni što imaju posao koji plaća račune, ali bez obzira na situaciju, moguće je ostati otvoren za druge mogućnosti.

Moguće je i važno preispitati prioritete i potražiti ravnotežu u životu usmjeravanjem i na one dijelove života koji donose radost ili odvajanjem vremena za razmišljanje o nadama, ciljevima i snovima. Zapitati se da li je zanemareno nešto što je zaista važno? Ovo može biti prilika prisjetiti se čemu se osoba raduje i dopuštanje samoj sebi vrijeme za odmor i ozdravljenje.

Savjetodavne i terapijske mogućnosti

Bez obzira da li je „burnout” nastupio ili se javljaju znakovi upozorenja na predstojeće izgaranje ključno je potražiti pomoć, jer pokušaji ignorisanja iscrpenosti i ponašanje kao da se ništa ne dešava samo će doprinijeti daljoj emocionalnoj i fizičkoj šteti.

Ukoliko je organizacija zainteresovana, kako je ranije pomenuto, sigurno je moguće potražiti osobe ili ustanove koje se bave poteškoćama u funkcionisanju pojedinaca ili organizacije na različitim nivoima saradnje sa psiholozima/terapeutim specijalizovanim za organizaciono savjetovanje.

Pojedinac koji to želi može se sresti sa psihoterapeutom, psihologom, specijalizovanim savjetnikom ili psihijatrom. Izbor terapeuta nije posebno povezan sa metodom koju primjenjuje nego sa doživljajem prisutnosti i povezanosti koji je ključan u terapijskom odnosu. Odvajanje vremena za pronalazak takvog terapeuta kasnije se vraća kroz efikasno uspostavljanje unutrašnjeg mira koji je zagubljen tokom nastupanja „burnouta“.

Ljekari drugih usmjerenja (specijalista porodične medicine, internista, neurolog, fizijatar) takođe mogu biti korisni za koordinaciju liječenja ili isključivanje pratećih tjelesnih oboljenja.