Pomoć psihoterapeuta potražila sam za brata a ubrzo shvatila da je pomoć potrebna MENI. Preuzimajući obaveze i rješavajući probleme uže i šire porodice, usput negdje sam zaboravila sebe. Psihička i fizička opterećenja organizam je godinama je pretvarao u odgovore kako je mogao, u maligne bolesti sa recidivima. Terapeut i inspirativni članovi terapijske grupe pomogli su da upoznajem sebe, svoje potrebe, da glasno kažem šta osjećam, šta želim a šta ne želim! Zahvalna sam za posvećenost i nesebičnost koje su me povele u povezanost i dragocjeno životno iskustvo!
D., Prosvjetni radnik u penziji 69 god.
Na terapiji sam se konačno počela od srca smijati i plakati. Mnogo mi je pomoglo što me niko nije kritikovao za ono što osjećam i mislim. Dobro je u životu poznavati nekoga ko u pravo vrijeme umije postaviti prava pitanja.
M., pravnica, 35 god.
Odlazak na prvi susret sa terapeutom/doktorom je bio teška odluka za mene. Način na koji sam tada živio to jest preživljavao odražavao se i na porodicu. Tražio sam tada samo tablete ali doktor me je na prvu razočarao jer rješenje nije vidio u tome, da nema „čarobnog štapića“ i da je preda mnom dug proces. Trajalo je četiri godine a rezultat je da ponovo živim. Živim sa sličnim problemima i strahovima koje prepoznajem i prihvatam ali ŽIVIM. Zahvaljujući terapeutu i grupi gledam naprijed.
P. (radnik) 53 godine.
Dozvolila sam da budem u šaci ličnih tragedija i ružnih dešavanja iz prošlosti, svjesna svoje lijepe porodice i našeg napretka ali nesposobna da uživam u svemu tome i budem srećna sve dok se nisam obratila za pomoć a potom naučila da sve što se dešava U meni, zavisi isključivo OD mene. Ja sam ta koja odlučuje kako će se osjećati. Kada sam to shvatila, osjetila sam slobodu i zagrlila život. Neopisivo lijepo je naći sreću u sebi.
S., 48 god, administrativni referent.
U mojoj porodici slabost je bila sramota, a briga o drugima je bila veoma bitna uloga. Sve je to OK ali niko me nije naučio kako biti podrška drugima bez preuzimanja njihovih briga na svoja ramena. Uz takav način života, teret samo jednom postane pretežak, a krivica ti ne dozvoljava da ga se rešiš. Tako je počeo moj pad. Prijateljica mi je pokazala put, preporučila mi je psihoterapeuta, isprva stranca, koji mi je pomogao da sama otresem prašinu i ispravim se, podignem glavu i sa mirom u sebi nastavim tamo gde sam stala. Od tad, život je lepši, kad boli plačem i nije me sramota, kad sam ljuta kažem zašto, kad volim grlim i ljubim, kad sam srećna pevam i plešem.
D., 50 godina, HR menadžer