S praštanjem je povezana česta zabluda da tako priznajemo da je neko drugi u pravu i da smo mi griješili. Iako je tako nešto moguće nije i nužno. S druge strane, možemo oprostiti iako smatramo da se osoba ogriješila o nas ili smo se osjećali povrijeđeno nakon nekog postupka te osobe. Praštanje ne podrazumijeva da moramo zavoljeti osobu kojoj opraštamo, ponovo se zbližiti ili bilo šta reći osobi. Ako je ponašanje osobe štetno za nas, ponekad je bolje održati distancu sa tom osobom, jer tim postupkom ne remetimo proces praštanja.
Praštanje ne znači zanemarivanje ili uljepšavanje oklonosti već podrazumijeva prihvatanje stvarnosti koja nam se ne sviđa i uvažavanje neprijatne istine da ono što ljudi čine i sam život često nisu po našem ukusu. Praštanje podrazumijeva da prihvatimo da postoje ljudi, ponekad i nama bliski, koji nas ne cijene ili ne poštuju ili ne vole a da mi zbog toga ne moramo patiti.
Odustajanjem od gordosti i sujete, prepreka praštanju, prestaćemo okrivljivati drugu osobu za bol ili čekati da se drugi promijeni, pokaje i izvini „priznajući svoje grijehe“. Kad želite oprostiti, besmisleno je čekati da drugi nešto uradi prije toga. Zahtijevanjem da prvo onaj drugi učini nešto što ne umije, neće ili ne smije hranimo nezadovoljstvo, bijes i razočarenje. Praštanjem smireno odustajemo od toga da ostvarenje vlastitih neispunjenih želja za ljubavlju, poštovanjem ili razumijevanjem očekujemo od onih koji ih nisu umjeli, htjeli ili smjeli ispuniti.
Praštanje podrazumijeva odustajanje od ljutnje, ogorčenosti i povrijeđenosti. Drugi mogu raditi protiv naših interesa ili provocirati nas, drugi su takvi kakvi jesu, ali svako od nas ko insistira da drugi moraju biti u skladu s našim ukusom, interesima i željama tako sebi bira patnju. Drugi nemaju stvarnu moć da nas ponize ili uvrijede bez našeg podržavanja takvih nastojanja i učestvovanja u biranju da budemo povrijeđeni i patimo.
Praštanjem prihvatamo i svijest o ličnoj odgovornosti sagledavajući i naš doprinos u nekom događaju ili odnosu. Učimo sebe samokritičnosti ali i opraštanju sopstvenih grešaka. Niko nije savršen i svi učimo iz iskustva. Dokle god učimo iz grešaka na dobrom smo putu a ako to ne činimo onda postajemo i ostajemo nepospustljivi, svadljivi i ozlojeđeni.
Oprostiti znači prihvatiti realnost kakva jeste i shvatiti da što god nismo dobili od nekoga možemo nastaviti dalje jer iako smo to priželjkivali u stvari nam nije nikada bilo neophodno da bismo bili sposobni živjeti. Kada praštamo mi uopšte ne moramo bilo što reći osobi kojoj praštamo. Zato što zapravo mi nikada ne praštamo toj osobi i ne mijenjamo osobine onog kome praštamo nego unutrašnjim činom mijenjamo svoj stav i očekivanja prema osobi kojoj opraštamo i na taj način sebe zdravo mijenjamo. Praštanjem dobijamo napredak u sazrijevanju i ličnom razvoju, olakšavamo sebi stavljajući tačku na dio života koji je završen, usmjeravamo energiju na nešto konstruktivno i uspostavljamo unutrašnji mir.
U pripremi korišten tekst Kako oprostiti sebi i drugima Vladimira Mišića