Na početku psihoterapijskog rada, osobe su često zainteresovane više za dolazak na cilj koji su zamislile nego za proces kojim će ga dostići. U skladu sa tim pitaju i zahtijevaju da brzo uklone simptom koji je nelagodan i koji je, kako se čini, izvor patnje te se uglavnom ne bave pitanjima koji je način optimalan, kako i šta da urade ili promijene da bi trajno prestalo to što žele da prestane.
Razumljiva je ovakva usmjerenost na simptom koji je povod za dolazak na terapiju, jer je to ono što se na površini snažno doživljava. Na uvodnim terapijskim susretima klijent ukazuje na neprijatne simptome (depresivnost, kompulsivnost, paničnost…) kojih bi se rado riješio i postavlja pitanja: „Koliko najkraće vremena treba da dolazim da bih izašao iz depresije?“ ili „Imate li neke konkretne vježbe koje mogu da spriječe ove moje kompulzije?“ ili „Kako ću znati da je to bio moj posljednji panični napad i da ih više neće biti?“
Pozvan u ovakvu zamku, poneki terapeut odgovara i interveniše u skladu sa očekivanjima klijenta preuzimajući sličnu laičku poziciju kao klijent. Umjesto da strpljivo razmotri i razradi korake za trajno rješavanje, terapeut zavrne rukave i ustremi se na „istrebljivanje simptoma“. Ovakav izbor naizgled dokazuje sposobnost terapeuta i opravdava dolazak baš kod nje / njega. Takvim izborom sebi stvara laskajući dojam stručnjaka koji je efikasan iako je ovo u stvari zanemarivanje suštinske klijentove dobrobiti i ukazuje na nedostatak samopouzdanosti, manjak iskustva i zanesenost.
Slijedeći „recepte“ za brza rješenja i lake popravke zato što se njihovi rezultati odmah vide umanjuje se vjerovatnost trajnih izliječenja pa „zadovoljni klijent“ (bez simptoma) koji je brzo „završio“ terapiju se često, isto tako brzo, vraća jer su simptomi ponovo prisutni u istoj ili izraženijoj mjeri. Ukoliko se u psihoterapiju ulazi strpljivo, započinjući i održavajući postupan i često dugotrajan proces mogući su potpuniji rezultati.
Simptom nije neka vanjska sila koja se mimo klijentove volje prikačila pa ga samo treba što preciznije skalpelom odstraniti tako da klijent ostane netaknut. Simptom je lični, uglavnom nesvjesni produkt, rezultat prethodnih suočavanja sa životom i ne bi se pojavio da je bilo moguće na druge poznate načine riješiti poteškoće sa kojima se osoba srela. Ukoliko hoćemo da prestane i da se ne ponavlja, valja istraživati i pozivati klijenta da mijenja neke od aspekata ličnosti, da nauči reagovati drugačije. Ako se takve promjene učine tada je smisleno očekivati da neće više patiti na već poznat način.
Tvorac konstruktivističke terapije Dž.Keli objašnjava simptom kao: “Plod klijentovih nastojanja da se sa događajima koje donosi život uhvati u koštac na najbolji način koji mu je u tom trenutku dostupan“, definišući tako simptom kao aktivan izbor pojedinca.
Reći za nečije nepodnošljive simptome da su „najbolji način koji je osobi u tom trenutku dostupan“ je naizgled ravno besmislici. Većina klijenta se na ovu konstataciju pobuni i odbacuje ideju da su sami izabrali tako.
Prvo, misli se na izbor najboljeg načina koji mu je u tom trenutku bio dostupan. Dakle, da se osoba može dosjetiti boljeg načina, lakšeg, ljepšeg, sigurno bi svako izabrao njega.
Drugo, prethodno rečeno ukazuje da je osoba izabrala bolju varijantu, što znači da postoji i neka koju prepoznaje kao goru. U tom smislu, simptom je uvijek nastao izbor između više alternativa.
I treće, ovaj izbor uglavnom nije baš jasno svjestan, osoba pokušavajući da zaobiđe potencijalno gori scenario koristi sve što se usuđuje u tim okolnostima makar i ne razumjela svrhu.
Ako se na tragu ove ideje zainteresujemo za klijenta koji se po svom doživljaju nalazi u depresiji, koji misli crne misli i po cijeli dan leži, nema volje da se pokrene, izopštio se od ljudi, nema nikakvih planova i ciljeva za budućnost naš zadatak nije da mu pokažemo koliko je život lijep, već da razumijemo šta to ova osoba pokušava da izbjegne tim što se izolovala i potražila „spas“ u depresiji, koji je to razorniji scenario ili drugim riječima – šta je skrivena dobit od depresije. Pretpostavimo da osoba godinama ne može da nađe i zadrži posao kojim je zadovoljna. U razgovoru možemo doznati da je u vrijeme u kom se uobičajeno uči i usavršava osobi bilo mrsko, bila je sklona ljenčarenju ili željna drugačijih vrsta aktivnosti – izlazaka, hobija, nalaženja partnera ili je bila nekim drugim okolnostima uskraćena za ostvarenje te mogućnosti. Kao posljedica toga mora svesti svoj izbor zanimanja na nekoliko opcija koje su neprivlačne. Postoji mogućnost da se zaposli bilo gdje čime nije zadovoljna i nešto takvo joj djeluje apsolutno nepodnošljivo, ili da ne radi, ali će zauzvrat dobiti osudu okoline, živjeti od pomoći drugih i opet biti nezadovoljna. Jedina od opcija da bude nezaposlena a bez da je drugi kritikuju, i da čak dobije izvesnu dozu razumijevanja, je depresija. Depresija počinje da se koristi kao zgodan izgovor, a ujedno i izbor manjeg od dva zla. Manje prihvatljiva mogućnost je vjerovatno, suočiti se sa vlastitim manjkavostima, nedostatkom sposobnosti, sopstvenom lijenošću, hirovitošću i ispraznom budućnosti čiji ishod može biti i suicid. U ovakvom primjeru užasavajuća depresija može biti funkcionalni izbor, u smislu da „čuva“ osobu od bolnog suočavanja sa vlastitim neprikladnostima i preuzimanjem odgovornosti za njihovo rješavanje. I svakako je manje zlo od suicida koji je mogući epilog beznađa i straha od budućnosti.
Ako razmotrimo namjenu simptoma na primjeru kompulzivnog klijenta, mlade djevojke, jedinice, koju svi hvale jer je odličan đak i „dobro dijete“ osim što svako veče troši po tri sata na svoje kompulzije – predugo se tušira, predugo pere ruke, predugo pere zube, zatim provjerava svaku utičnicu u stanu, svaki uređaj da li je ugašen, potom zaključava vrata i mnogo puta provjerava da li su zaista zaključana. Od čega ovi zamarajući simptomi mogu biti bolja opcija, šta je njihova svrha? Zamislimo da je djevojčica stalni svjedok neskladnog braka svojih roditelja koji se svakodnevno svađaju, vrijeđaju, viču,. Nije nužno da je neko grub prema njoj, moguće je i da joj u svemu udovoljavaju, da su je „razmazili“ i da „živi pod staklenim zvonom“, jer na neki način roditelji „kupuju“ srećno djetinjstvo, „kompenzujući“ haotičnost i nesigurnost koju svakodnevno priređuju. Simptomi u ovom kontekstu mogu biti pokušaj da za sebe pridobije mir, sigurnost i stabilnost kroz ritualne radnje koje su predvidljive. Na taj način se samoumiruje i ostaje u ulozi „dobre djevojčice“ jer alternativa je da bjesni, da viče kao roditelji, da se pobuni, da uperi prst na vinovnike njenog u stvari lošeg djetinjstva, da ih otvoreno optuži i tako postane „nezahvalna i loša djevojčica“. Dakle, kompulzije su za nju bolji izbor pred strahom od punog gubitka kontrole nad vlastitim ponašanjem
Takođe, osmotrimo simptome nekog ko hoće da se riješi paničnih napada. Uzrok paničnih napada može biti u zanemarivanju ličnih potreba. Onaj ko je doživio paniku zna koliko je takav osjećaj teško podnošljiv, pa svejedno i to može biti spasavajuća strategija. Osoba, na primjer, vođena željom da bude prihvaćena od drugih često sebe stavlja iza njih ne bi li pomogla kome god može sa uvjerenjem je da se prihvatanje osigurava tako što si uvijek tu za nekoga. U nekom trenutku, osoba možda i shvati do koje mjere je sebe istisnula iz svog životnog plana, ali je spremnost da se pozabavi sobom osujećena pred neprihvatljivom idejom da će joj drugi okrenuti leđa ako prestane da im udovoljava. Osoba je sada rastrzana između potrebe da se pobrine za sebe i želje da i dalje bude prihvaćena. Godine „svakojakog činjenja“ stvorile su kod tih istih drugih očekivanje da na nju uvijek mogu da se oslone. Međutim, vremenom se unutrašnje biće umori od stalnog ugađanja drugima i počinje da traži svoja prava, šalje signale da nešto nije u redu, da isuviše trpi i da su lične potrebe potisnute u stranu. Ovi signali mogu da se očitaju kroz seriju paničnih napada koji nose poruku: „Primijeti me i ja sam tu!“. Paničnost postaje vjerodostojno opravdanje pred drugima zbog koga osoba smije i treba da se bavi sobom, a da joj se to ne uzme za zlo. Panični napadi kao simptom, ponovo su „bolja“ opcija u poređenju sa tim da otvoreno odbiješ druge čineći nešto za sebe i prihvatajući rizik da budeš proglašen za sebičnog ili neosjetljivog..
Ovi primjeri ukazuju da ne smijemo „skidati“ simptome dok osobi ne ponudimo novu strukturu koju može da koristi kao način suočavanja sa nepovoljnim okolnostima. Ukoliko nove strukture nema, osoba će po otklanjanju simptoma najčešće otići u vlastitu goru alternativu ili tek naći neku djelimičnu koja lako postane ishodište neke buduće tegobe. „Nova struktura“ je promijenjeni okvir spoznaje o sebi, drugima i svijetu uopšte na kome će događaji zbog kojih je osoba razvila simptome zadobiti novi smisao.
Sa depresivnim klijentom se može postepeno raditi na širenju opcija zaposlenja tako da se bolje uklopi u sliku o sebi kao zadovoljnoj osobi, na jačanju ličnih snaga i kapaciteta, na trenutnim mogućnostima usavršavanja i jačanja vještina... Sa kompulsivnom osobom možemo raditi na tome kako da konstruktivno usmjeri svoj bijes i kako da se zauzme za sebe, bez da povrijedi ljude do kojih joj je stalo, a sa osobom sklonom paničnosti na tome kako da napravi novi sistem u odnosu davanje-primanje, tako da se pobrine za sebe a da istovremeno ne skrene u zapostavljanje drugih osoba.
Stvarajući novu strukturu tokom postupnog, cjelovitog i dugotrajnog tretmana otvaramo mogućnost stvarnog liječenja simptoma koji tada postaju nepotrebni i zastarjeli kao način rješavanja tegobe.
Tekst je izmijenjena verzija članka objavljenog 24-02-2018
„Zašto je brzo otklanjanje simptoma potencijalno opasno“ od psihoterapeuta Leonore Pavlice