Postoji rečenica koju žena čuje bar jednom mjesečno, a često je izgovori i sama: „To su ti hormoni.“
Rečenica zvuči kao objašnjenje. Ima u sebi nešto medicinsko, nešto o čemu se ne raspravlja. Izgovori se tiho, pomirljivo, ponekad čak i s naklonošću. A onda razgovor stane.
To joj je i svrha. „To su ti hormoni“ nije objašnjenje nego zatvaranje teme. Kaže se onda kada niko nema volje da ide dalje — ni partner, ni okolina, ponekad ni ljekar. Ispod te rečenice ne stoji znanje. Ispod nje stoji umor.
Zanimljivo je što je, uz sve to, još i netačna.
Optuženi ima alibi
Kad se ženi s teškim predmenstrualnim tegobama izmjere hormoni, nalaz je uredan. Isti estrogen, isti progesteron, isti ritam kao kod žene koja tih dana ne osjeti ništa. Nema divljanja. Nema viška ni manjka. Nema šta da se koriguje.
Istraživači su to provjerili na najdirektniji mogući način: privremeno su isključili ciklus. Tegobe su nestale. Zatim su vraćali hormone, u urednim dozama — i tegobe su se vratile. Ali samo kod žena koje su ih i ranije imale. Kod ostalih se nije desilo ništa.
Ista supstanca. Ista doza. Dva različita ishoda.
To je nalaz koji ruši cijelu rečenicu. Hormon nije počinilac. Hormon radi ono što radi kod svake žene, uredno i po rasporedu. Ako se kod jedne tada desi nešto, a kod druge ne — razlika nije u onome što je poslato.
Razlika je u tome ko prima.
Prijemnik
Uzmimo progesteron. On se u mozgu pretvara u supstancu koja djeluje umirujuće, na isto ono mjesto na koje djeluju i lijekovi za smirenje. Kod većine žena je to, u drugoj polovini ciklusa, tiha pozadinska zaštita. Primijeti se tek kad je nema.
Kod nekih žena ta ista supstanca ne radi isto. Ne zato što je ima manje, nego zato što je prijemnik drugačije podešen.
Tu se rečenica preokreće. Nije poruka ta koja je podivljala. Poruka je ista, iz mjeseca u mjesec, godinama. Drugačije je uho.
Šta pada kad se hormoni oslobode optužbe
Ovo nije akademska ispravka. Kad se optužba skine s hormona, u istom trenutku padaju dvije rečenice koje inače stoje jedna nasuprot drugoj.
Prva je „pretjeruješ“. Pada zato što razlika stvarno postoji — mjerljiva je i ponovljiva.
Druga je „podivljali su joj hormoni“. Pada zato što nisu.
Ostaje nešto treće, za šta u svakodnevnom govoru gotovo da nemamo riječ: predvidiva, datumski određena razlika u tome kako se uredan signal prima. To nije karakter i nije drama. Ali nije ni slabost volje, jer se prijemnik ne bira. Dio te razlike među ženama se i nasljeđuje — što ne znači da je „polovina slučajeva nasljedna“, nego da genetika objašnjava dio toga zašto su prijemnici različiti.
Kad se to izgovori naglas, u kući se promijeni predmet rasprave. Prestaje se raspravljati o tome kakva je ona osoba. Počinje se gledati u kalendar.
Zašto je kalendar važniji nego što izgleda
Ovdje se pojam pretvara u posao.
Predmenstrualni disforični poremećaj — PMDD, prepoznat i u DSM-5 i u ICD-11, s procjenom od oko 1,8 do 5,8 posto žena — ne dijagnostikuje se po sjećanju. Dijagnostikuje se tako što se dva ciklusa bilježi unaprijed. Postoji i instrument za to: DRSP, dnevni zapis težine tegoba.
Razlog nije birokratija. Razlog je što se po sjećanju ne mogu razlikovati dvije stvari koje izgledaju isto.
Jedna je PMDD: pred ciklus se pojavi, s ciklusom nestane, između je čisto.
Druga je predmenstrualno pogoršanje nečega što je tu cijeli mjesec — depresije, anksioznosti, nečeg trećeg. Pred ciklus se pojača, ali tada ne nastaje i s krvarenjem ne prolazi.
Izgleda isto. Liječi se različito. A razlikuje se jedino tako što se pogleda šta piše u onih dvadesetak dana kad „nema ništa“.
Zato bilježenje nije priprema za pregled. Bilježenje jeste pregled, samo ga radi ona sama. A usput radi i nešto drugo: stvar koja ima datum prestaje biti presuda o tome ko si.
Detalj koji potvrđuje sve prethodno
Ako je sve ovo tačno, mora postojati trag i u tome kako lijekovi djeluju. I postoji.
Antidepresiv iz grupe SSRI kod depresije radi sedmicama prije nego se išta osjeti. Kod PMDD-a radi za dan ili dva — toliko da se kod nekih žena uzima samo u kritičnim danima ciklusa, a ne stalno.
Lijek koji radi za dva dana ne radi isti posao kao lijek koji radi za tri sedmice. To nije depresija koja se slučajno pojavila pred ciklus. To je nešto drugo, s drugim mehanizmom — i sam lijek to potvrđuje brzinom svog djelovanja.
Rečenica na kraju
„To su ti hormoni“ nije loša zato što je gruba. Loša je zato što je neprecizna.
A nepreciznost u govoru o tijelu ima cijenu. Dok se vjeruje da su krivi hormoni, čeka se da se smire. Dok se vjeruje da je kriv karakter, raspravlja se o karakteru. Oboje traje godinama i oboje promašuje.
Hormoni su nedužni. Prijemnik nije kriv. Ostaje samo nešto što se može imenovati, datirati i liječiti — a to je, u jeziku mentalnog zdravlja, obično najbolja vijest koju jedna rečenica može donijeti.
Tekst je informativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni medicinski pregled.
