Šta nam poručuje panični napad
Panični napad je jedno od najintenzivnijih psihofizičkih iskustava koje čovjek može doživjeti. Za onoga ko kroz njega prolazi, to je trenutak čistog užasa i neposredne životne opasnosti. Za posmatrača sa strane, on najčešće ostaje potpuno nevidljiv – tiha drama iza prividno mirnog lica.
U društvu koje forsira stalnu produktivnost i kontrolu, panika se pogrešno tumači kao slabost karaktera ili gubitak razuma. Međutim, u psihoterapijskoj praksi znamo da panika nije nikakav „kvar“ niti ludilo. Ona je odbrambeni mehanizam koji se aktivirao u pogrešnom trenutku. Poput alarma koji bučno zvoni iako vatre nema, u tijelu se dešava varka u komunikaciji između amigdale – našeg unutrašnjeg detektora opasnosti – i nervnog sistema.
Strah od gubitka kontrole
Somatski simptomi su vrlo stvarni i zastrašujući: srce divlje lupa, javlja se osjećaj gušenja, drhtavica i talasi vreline. Ipak, najteži dio panike je psihološki – sablasni doživljaj da okolina više nije stvarna (derealizacija) ili da se odvajamo od sopstvenog tijela (depersonalizacija). Iz toga se prirodno rađa primarni strah od ludila i potpunog gubitka kontrole.
Zanimljivo je da panične napade često doživljavaju osobe koje u svakodnevnom životu važe za jake, odgovorne i visoko funkcionalne. To su ljudi koji su navikli da „drže sve konce u svojim rukama“. Strah od ludila zapravo je strah našeg ega da će se taj rigidni unutrašnji stisak raspasti pred naletom onoga što smo predugo potiskivali – bilo da je riječ o prigušenoj tugi, neizrečenom bijesu, hroničnom umoru ili postavljanju granica prema drugima.
Sa stanovišta neurobiologije, ključna istina glasi: panični napad nije opasan. Naše tijelo ima jasne homeostatske mehanizme koji ne dozvoljavaju da ovaj nivo nemira traje beskonačno. Adrenalski talas dostiže svoj vrhunac u desetak minuta i nakon toga neizbježno opada, ostavljajući za sobom samo duboku fizičku iscrpljenost.
Razumijevanje simptoma kao put ka miru
Kada panični napad prestanemo posmatrati kao fatalni slom, a počnemo ga razumijevati kao preglasan signal unutrašnjeg sistema, mi mu oduzimamo njegovu najveću moć. Simptom nam zapravo poručuje da su naši dotadašnji načini funkcionisanja i hronično odricanje od sopstvenih potreba postali neodrživi.
U praksi se ne fokusiramo na agresivno ućutkivanje simptoma. Lijekovi u kriznim fazama mogu biti dragocjena podrška, ali dugoročno olakšanje dolazi kroz rad na strukturi ličnosti i prepoznavanju onih unutrašnjih snaga kojima možemo ponovo bezbjedno preuzeti kormilo. Savremeni terapijski integrativni pristup omogućava nam da kroz rad na umu i tijelu bezbjedno procesuiramo i odložimo stara, bolna sjećanja i somatske markere straha koji su ostali blokirani u nervnom sistemu.
Ukoliko prepoznajete da vas strah sputava i sužava vaš životni prostor, prostor ordinacije „DOBAR“ u Banjaluci osmišljen je kao sigurno i povjerljivo mjesto za rad na ovim procesima. Kroz zajednički, struktuisan razgovor možemo vam pomoći da dešifrujete poruku iza vašeg simptoma i postepeno povratite osjećaj unutrašnje stabilnosti i slobode.
