Poslije teškog događaja — gubitka bliske osobe, saobraćajne nesreće, nasilja, teške bolesti ili drugog potresnog iskustva — normalno je da nam treba vrijeme da se oporavimo. Većina ljudi se s vremenom vrati u ravnotežu. O traumi, u užem smislu, govorimo kada se iskustvo i sedmicama ili mjesecima kasnije nastavlja nametati i ometati svakodnevni život.
Prepoznaje se po nekoliko vrsta znakova. Tu su nametljiva sjećanja i slike koje se vraćaju i kada to ne želimo, noćne more, te iznenadni „flešbekovi" u kojima se događaj proživljava kao da se dešava ponovo. Tu je i stalna napetost: preosjetljivost na zvuk, trzanje na najmanji povod, razdražljivost i otežan san. Mnogi izbjegavaju sve što na događaj podsjeća — mjesta, ljude, razgovore — a neki opisuju i osjećaj otupjelosti, odsutnosti ili „izmaknutosti", kao i krivicu ili stid čak i kada za njih nema osnova. Kada ovakve reakcije potraju, govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP).
Važno je znati da ovo nisu znaci slabosti ni „pretjerivanja". To je način na koji se nervni sistem nosi s preopterećenjem koje nije uspio da obradi u trenutku događaja; o simptomu kao smislenom signalu, a ne neprijatelju, pisali smo u tekstu „Simptom, moj prijatelj". Trag ostaje aktivan jer iskustvo nije do kraja „spremljeno" kao prošlost, pa ga tijelo i dalje doživljava kao sadašnju opasnost.
U radu s traumom primjenjuju se za to namijenjene, provjerene metode. Među njima je i EMDR — pristup koji koristi prirodne pokrete očiju da pomogne mozgu da preradi zaglavljeno sjećanje, a koji Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje u liječenju PTSP-a. Cilj nije zaboraviti šta se desilo, nego da sjećanje izgubi moć da preplavljuje sadašnjost. Trag teškog iskustva ne mora ostati doživotno aktivan, a povjerljiv razgovor je prvi korak.
Povezano na sajtu: EMDR · O psihoterapiji · Zašto da čekate da bude gore
Povezano u Čitanci: Simptom, moj prijatelj · Stres
